Sjećanje na 102 ubijene bošnjačke i hrvatske djece Prijedora

0
SHARE

Danas je “Kozarski vjesnik”, prijedorski list čije je ime sinonim za medijsko podstrekavanje na zločine, i jedini medij koji se zbog takvog djelovanja pominje u nekoj od presuda Haškog tribunala, objavio osmrtnicu za 102 djece ubijene u Prijedoru 1992. i 1993. godine. Podsjećam da je menadžment lista to odbio učiniti prošle godine. Od samog početka, aktivizam simboliziran bijelim trakama je imao za cilj osvajanje javnog prostora koji je u Prijedoru bio dostupan isključivo srpskom narativu o ratu i stradanju, dok su nesrpske žrtve bile potpuno izbrisane iz službenog i javnog sjećanja grada. Danas je taj zid definitivno probijen. Ne i srušen, ali nakon danas više nema nazad.

Jasno je to i predstavnicima srpskih organizacija koje okupljaju boračku populaciju i porodice poginulih boraca i civila, pa su izašli u javnost sa prijedlogom koji, po mom mišljenju, pokušava relativizirati prijeku potrebu za obilježjem djeci pobijenoj u našem gradu tokom 1992. i 93. godine. Mnogo toga što su izrekli danas nema uporište, a navešću samo par stvari: nije tačno da “bošnjačka strana u Prijedoru traži da se napravi memorijal samo za poginule Bošnjake i Hrvate.” Ovdje se radi o zahtjevu više od 1.500 građana, koji su potpisali peticiju u skladu sa Statutom grada, među kojima ima i Srba, ako ćemo im brojati krvna zrnca. Što je još važnije, radi se o ubijenoj djeci. Niko ne smije sebi dati za pravo da im imena iskoristi kako bi spriječio da se njihovo stradanje obilježi na dostojanstven način. Na kraju krajeva, iako to, ponavljam, ne smije da bude faktor kada razmatramo spomenik ubijenoj djeci, jedno od imena koje će se na spomeniku naći je srpske nacionalnosti. To su naša djeca, djeca Prijedora, i mi se prema njihovim sjenima moramo odnositi kao ljudi, a ne kao Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili ne znam ko.

Karlica i Predojević govore o tome kako bi kao odgovor na ovaj spomenik i oni “mogli da stavljaju spomenike” za datume u kojima su u Prijedoru ginuli srpski vojnici. Pa zar centar grada nije već načičkan spomenicima srpskim vojnicima, od ogromnog krsta preko puta opštine, do spomen kosturnice, spomenika u parku preko puta Pošte, do spomen ploča u svakoj javnoj instituciji u gradu? Zaista ne znam gdje i kakav bi novi spomenik palim srpskim borcima mogao da nađe svoje mjesto u centru grada a da nije već postavljen, ali građani koji zahtijevaju spomenik ubijenoj djeci nikada nisu bili protiv spomenika srpskim žrtvama. Istovremeno, nigdje u gradu, ali baš nigdje, nema ni pomena na 3176 ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Spomenik njima, spomenik za 266 ubijenih djevojčica i žena, spomenik ubijenoj djeci nije nešto usmjereno protiv srpskih interesa, kako to interpretiraju Karlica i Predojević, nego moralna i zakonska obaveza grada Prijedora spram svojih građana koji uživaju ista prava pred zakonom bez obzira na nacionalnost. I ti memorijali će jednog dana biti podignuti, u to nemojte imati nikakve sumnje.

Ima tu još dosta toga sa čim se ne slažem u njihovim stavovima, ali želim da potcrtam da nisam protiv ideje za spomenik djeci stradaloj u Drugom svjetskom ratu. Sve dok se ta ideja ne koristi da bi se razvodnio zahtjev za spomenik za 102 djece ubijene u posljednjem ratu. Treba razgovarati. Teške su ovo teme, ali drago mi je da smo konačno počeli razgovarati. Zbog djece…

Refik Hodžić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

nineteen + eighteen =